Zašto baš Faust? Zašto taj – na prvi pogled – nesuvremen lik, koji je već do živio toliko interpretacija da je sav istrošen i izlizan od svih mogućih značenja što su na nj nalijepljena i u svojoj neupitnoj kanoničnosti pripada prije prašnjavom spremištu starudije velikih dostignuća svjetske književnosti – a u spremište starudije, kako znamo, ulazimo tek rijetko i nevoljko, više zbog dužnosti nametnute izvana nego zbog nutarnjeg poriva.
Crvena nit ovog promišljanja jest pitanje kako je sudba faustovskog lika ugrađena u odgovarajući misaoni horizont duhovno-povijesnog razdoblja u kojem se pojavljuje na putu svog razvoja (kakav je dakle luteranski, renesansni, šturm-und-drangovski, romantični i moderni Faust) i što je s faustovstvom kao misaonošću zapadnjačkog čovjeka danas, u vremenu nakon smrti Boga, kraja velikih priča i neuspjeha prosvjetiteljske vjere u razum, koji će postupno razgrnuti sve velove s tajni svijeta
